Obveznička tržišta se i dalje ne uspijevaju osloboditi neizvjesnosti u vezi s budućom inflacijom i kamatnim stopama, koje trenutno u velikoj mjeri određuju dešavanja u Perzijskom zaljevu, a posljedično i kretanja cijena nafte i drugih sirovina.
U Evropi su države brzo reagovale na skok cijena nafte smanjenjem akciza i različitih nameta na naftne derivate, čime su u određenoj mjeri ublažile rast inflacije. Zbog ponovnog otvaranja političkih inicijativa za ublažavanje fiskalnih pravila reagovao je Međunarodni monetarni fond, pozivajući države da dalje ne ublažavaju fiskalna pravila u cilju suzbijanja inflacije, jer bi to moglo produžiti njeno trajanje, povećati pritisak na kamatne stope i opteretiti fiskalne kapacitete. Pitanje je, naravno, u kojoj mjeri će politika uvažiti ova upozorenja.
Dugoročne kamatne stope u pojedinim razvijenim zemljama već su značajno porasle, ali se čini da to zasad ne izaziva veću zabrinutost. Naime, od završetka perioda kvantitativnog popuštanja investitori u prosjeku izbjegavaju dugoročne obveznice, što posljedično postepeno povećava njihove prinose. Primjera radi, 20-godišnja državna obveznica Ujedinjenog Kraljevstva trenutno se kreće na nivou od 5,5%, što je posljednji put zabilježeno u 1990-im.
Slično vrijedi i za 30-godišnju japansku državnu obveznicu, čiji prinos od 3,6% datira iz sličnog historijskog perioda. Takav prinos sam po sebi ne bi bio neobičan, da nije riječ o razvijenoj ekonomiji s najvišim nivoom zaduženosti na svijetu. Kada bi Japan morao servisirati cjelokupni dug po takvim kamatnim stopama, odavno bi bio u problemima. Međutim, budući da zemlja i dalje ima nisku prosječnu kamatnu stopu na većinu svog postojećeg duga, i dalje to može podnijeti. Dodatno, ključni investitor u japanske državne obveznice je sama Banka Japana, koja i dalje refinansira svaku dospjelu obveznicu iz svog portfelja.
A kako stoje stvari u SAD-u? Prinos na 30-godišnju državnu obveznicu već se neko vrijeme kreće blizu nivoa od 5%. Zbog relativno visokih prinosa, ove obveznice ponovo postaju relevantna alternativa drugim investicijskim klasama. Poređenje prinosa dobiti američkih dionica i prinosa na 10-godišnje ili 30-godišnje američke državne obveznice pokazuje da dionice trenutno investitorima nude vrlo ograničenu premiju za preuzimanje dioničkog rizika. To povećava relativnu atraktivnost američkih državnih obveznica.
Naravno, ni državne obveznice nisu bez rizika, jer ostaju izložene kamatnom riziku, koji se u trenutnim uslovima može dodatno povećati. Ključno pitanje „od milion dolara“ jeste – za koliko. Historijska poređenja s naftnim šokovima, poput onih iz 1990. i 2008. godine, kada je cijena nafte porasla za oko 100%, pokazuju da se prinos na 10-godišnje američke državne obveznice u prosjeku povećao za približno 0,5 do 1 procentni poen.
Pri interpretaciji ovih podataka potreban je oprez, jer svako razdoblje treba procjenjivati u kontekstu njegovih specifičnih makroekonomskih i tržišnih karakteristika. U tom smislu, poređenje s 2022. godinom manje je prikladno, budući da tada normalizovano kamatno okruženje još nije bilo uspostavljeno, a početni nivoi prinosa bili su izrazito niski. Istovremeno, ostaje činjenica da Hormuški moreuz nikada nije bio tako dugo ograničen za transport, što za robna i energetska tržišta predstavlja značajan izvor neizvjesnosti. Zbog toga je ključno da pregovarači što prije postignu dogovor koji će omogućiti normalizaciju transporta.
Na kraju ostaje otvoreno ključno pitanje: koliko daleko su centralne banke uopšte spremne ići s povećanjem kamatnih stopa uslijed rasta cijena energenata? Centralne banke nemaju direktan utjecaj na ponudu nafte, zbog čega moraju biti posebno oprezne u svojim reakcijama. Viša cijena nafte već sama po sebi djeluje restriktivno na ekonomiju. Zbog toga će se monetarna politika u narednim mjesecima kretati po vrlo uskom i izazovnom putu.
Autor teksta: Aleš Čačovič, Triglav Investments Ljubljana